Tomislav Karamarko – udbaš ili žrtva?

U jeku predizborne kampanje Josip Manolić zadao je veliki udarac Tomislavu Karamarku, što je nedvojbeno HDZ-u oduzelo nemali broj glasova. Koliko god Tomislav Karamarko to pokušao negirati, mnogima je negdje u podsvijesti ostala ova informacija. Što je istina teško da ćemo ikada sa sigurnošću saznati, ali postoje neke indicije za i protiv.

Za početak recimo nešto o prošlosti Josipa Manolica i Tomislava Karamarka.

Josip Manolić, rođen 1920. godine, bio je visokopozicionirani pripadnik UDBA-e, drugi predsjednik vlade RH, te višegodišnji clan HDZ-a. 1994. godine zbog unutrašnjih prijepora napušta HDZ, te osniva stranku HND (Hrvatski nezavisni demokrati), čiji je i danas počasni predsjednik.

Tomislav Karamarko, rođen 1959. godine, bio je šef kabineta predsjednika vlade Josipa Manolica od 1991. godine, te potom Franje Gregurića. Nakon sto je do 1993. godine bio šef kabineta predsjednika Hrvatskog sabora, napustio je HDZ zbog unutrašnjih prijepora. Tada postaje načelnik PU zagrebačke, a 1996. godine postaje pomoćnik ministra unutrašnjih poslova do 1998. godine. 2000. godine bio je voditelj izbornog stožera Stjepana Mesića, te imenovan savjetnikom predsjednika RH za nacionalnu sigurnost, a potom i ravnatelj Protuobavještajne agencije (POA). 2006. godine postaje ravnatelj Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA) sve do 2008. godine, kada postaje ministar unutrašnjih poslova u vladi Ive Sanadera. 2011. godine postaje članom HDZ-a, te sljedeće godine biva izabran za predsjednika stranke.

Osim što postoje indicije da je Tomislav Karamarko bio clan Komunističke Partije, iz navedenog se vidi da su se karijere dotičnog dvojca često isprepletale. Također možemo zamijetiti kako je Tomislav Karamarko često mijenjao tabore, sve od lijevog do desnog spektra.

Kao i prijašnji predsjednici HDZ-a, tako se i Karamarko u izbornoj kampanji uhvatio teme lustracije i najavio provedbu iste. Čudno je to s obzirom na to da HDZ to najavljuje već 25 godina, ali nikako da istu i provede. O razlozima zašto je tome tako ćemo analizirati drugi puta, a sada se posvetimo Karamarku i Manoliću.

Naime, J. Manolić je javno optužio T. Karamarka da je krajem 80-ih godina radio kao doušnik za UDBA-u. Ako je to istina J. Manolić je osoba koja je to sigurno znala. Pri tome nije izložio nikakve dokaze za svoje tvrdnje, a znamo da je svaka osoba nevina dok se ne dokaze suprotno, te se time ogriješio o zakon o kleveti koja je definirana u članku 200 Kaznenog zakona RH. Da dokazi postoje J. Manolić bi ih sigurno već objavio, stoga možemo zaključiti da dokazi gotovo sigurno ne postoje. No nameće se zanimljivo pitanje jesu li dokazi postojali. Činjenica da se T. Karamarko i ostatak HDZa danima nisu oglasili povodom ovoga ipak budi određenu dozu sumnje. Nema drugog objašnjenja osim da je Karamarku trebalo nekoliko dana da bi se uvjerio da Manolić (vise) nema dokaze protiv njega. Kad bi Karamarko priznao da je bio “udbaš” bilo bi to političko samoubojstvo. Da je optužio Manolica za klevetu, a potom ovaj objavio dokaze, bilo bi to potpuno pogubno za Karamarka i HDZ. S obzirom na to da o Karamarku nemamo mnogo saznanja o prošlosti prije 90ih, čudno je da je odmah po ulasku u HDZ 1991. godine postao jedan od najbližih Manolićevih suradnika. Obični ljudi ne postaju preko noći stranački funkcioneri. Zašto bi ga Manolić uopće izabrao za svog bliskog suradnika? Jasno je da je Karamarko bio “netko” i “nešto” u Jugoslaviji, a s obzirom na to da o tome ništa ne znamo očito je da to nije bilo nešto časno.

Moramo se i zapitati koji je bio Manolićev povod za javno istupanje. On sam kaže da ga je javno prozvao zato sto priča gluposti – najavljuje nekakvu borbu protiv “crvenih”, koji više niti ne postoje, a on (Karamarko) je sam bio “crveni”! Zvuci logično, i osobno smatram da (ako je sve to istina) je licemjerje jedna od najodvratnijih osobina koje postoje i protiv čega se svatko od nas treba boriti. Je li ta vijest došla kao naručena za SDP i koaliciju? Naravno da jest. Je li Manolić to objavio pod pritiskom SDPa? Možda. No, ako je to sve istina nije ni bitno tko je i s kojim ciljem zaslužan za objavljivanje te istine.

I za kraj treba naglasiti da J. Manolić ima 96 godina. Nisam siguran da osobu u tim godinama može netko prisiliti ili ucijeniti s nečim. Također, u tim godinama čovjek više ne brine za svoju karijeru i za materijalne stvari. Kad je čovjek na sumraku svog života i priprema se za polazak na “onaj svijet” ne razmišlja o politici i ovozemaljskim stvarima. Jedini logičan zaključak je da J. Manolić želi otići na “onaj svijet” čiste savjesti, bez “grijeha” i bar donekle ispraviti loše stvari koje je u životu radio, te nam svima ukazati s kakvim licemjerom imamo posla. Svaki kršćanin bi ovo trebao shvatiti, jer čovjek ako se pokaje u trenutku svoje smrti “baštiniti će Kraljevstva Nebeskoga”.