O porazu 1945-e

Da je ministar Hasanbegović simpatizer NDH i nacizma već je svima dobro poznato. Nije to niti kakva vijest više; već je postalo dosadno. O njegovom veličanju nacizma već smo pisali ovdje. On je jednostavno nacist kojemu su komunisti, kaže, ubili djeda. Ako je to zaista istina, a djed je bio nevin, onda je to zaista strašan zločin. Ali što je s onima kojima je ustaško-nacistički režim ubio djeda ili nekog člana obitelji? Zar on smatra da su oni manje bitni? NDH je u svojim zakonima imala genocidne ideje o etničkom čišćenju, koje je i provodila. Dakle, ministar veliča jedno zlo da bi se "osvetio" drugom zlu. Po njemu je npr. u redu ubiti malu bebu zato što je Židov ili Rom - zato što su komunisti ubili njegovog djeda. Reći će neki da stvari nisu tako crno bijele, ali zapravo jesu. Tko podržava NDH smatra da je u redu ubiti malu bebu krivog podrijetla, tj. sve nepodobne (nevine) ljude. Hasanbegović je teško frustrirani psihopat.

Nadalje, on koristi svoje obrazovanje iz povijesti da bi istu potpuno mijenjao. Ali '45e je pobijedila ljudskost, moral i pravda. Oslobođene su tisuće nevinih zatvorenika iz logora koji su godinama bili mučeni i ubijani. Samo zadnji ljudski otpad i smeće može reći kako je to bio naš poraz. I ne, želja za vlastitom državom i slobodom nije opravdanje za takve monstruozne zločine.

Što je točno rekao možete vidjeti na snimci s pogreba Mirsada Bakšića na zagrebačkom Mirogoju 2012. godine:

Tekstualna verzija:

“Rahmetli Mirsad je pripadao onom hrvatskom naraštaju koji je dječačkim očima vidio i doživio našu najveću nacionalnu tragediju i poraz iz 1945. godine. Za njegov poratni naraštaj, ulazak u javni život značio je odabir između priklanjanja jugokomunizmu i njegovim lažnim protuhrvatskim i protuislamskim vrjednotama, ulaskom u krug privilegirane kaste, ili s druge strane, ostajanja svojim, ali izvan kaste jugokomunističkih pomazanika.”